Derbi i sve ono što on ne treba biti

Ni ovo nije ta sezona. Kao ni onih šesnaest prethodnih. U posljednjem kolu, Dinamo je svladao Hajduk te proslavio ranije potvrđeni naslov prvaka 31. izdanja HT Prve lige. Hajduk je pak sezonu završio na drugom mjestu, što je najbolji uspjeh kluba u posljednjih deset godina. Podsjetimo, Hajdukovci su drugoplasirani posljednji put bili upravo 2012. godine.

Taj derbi u subotu nije imao prevelikog značaja. Moglo je to izgledati ovako – dva jaka protivnika koji će pred rasprodanim stadionom odigrati jednu kvalitetnu utakmicu, Dinamo će proslaviti naslov i time će završiti i ova sezona. I da je barem tako doista i izgledalo.

Što se tiče utakmice, prvo poluvrijeme gledali smo ravnopravne momčadi. Hajduk je sa svojim znatno izmijenjenim sastavom uspješno parirao vodećem Dinamu koji je uspio povesti tek u 53. minuti pogotkom Petkovića. No, kada je sedam minuta kasnije ušao Livaja, bilo je jasno da će se rezultat ubrzo promijeniti. Gol u 68. minuti poništen mu je zbog igranja rukom, a onda u 94. minuti najbolji strijelac lige ponovno zabija, ovaj put uspješno.

Kako je navijačka skupina Dinama ranije uzrokovala poduži prekid utakmice, gledali smo deset minuta produžetaka u kojima je Dinamo iskoristio pogreške u splitskim redovima te uz dva brza pogotka Oršića i Baturine konačno, u posljednjom kolu, uspio poraziti Hajduk ove sezone. U derbiju koji nije značio ništa doli statusa s kojim će završiti sezonu.

Bilo bi lijepo kada bi se sada moglo govoriti uvjerljivoj ili dominantnoj pobjedi Dinama. Dobro, Hajdukovim navijačima možda to ne bilo toliko drago. No, ponavljam – bilo bi lijepo kada bi se nakon utakmice moglo govoriti samo o uvjerljivoj pobjedi Dinama. Bilo bi lijepo kada se nakon utakmice ne bi povlačili repovi. Bilo bi lijepo kada netko ne bi trenirao strogoću i pokušavao demonstrirati svoju moć na onima zbog kojih se nogomet i igra, na onima koji im redovno pune stadion.

Bilo bi lijepo kada ne bi bili toliko očiti pokušaji diskriminacije određenih navijačkih skupina. Kada ne bi bilo novokreiranih pravila, čudnih zahtjeva i dvostrukih kriterija. Jer, dok se jednima ne dopušta ni unošenje transparenata, drugi ih smiju i paliti. I tu nema problema?

Je li sav taj cirkus prije utakmice bio jedini način da se osigura prevlast Dinamovih navijača, da oni nadglasaju navijače Hajduka i da se bez njihovih povika proslavi osvajanje naslova s velikim brojem navijača koji se tu stvorio u posljednja tri kola? Karte su planule u dva sata? Pun stadion? Super. Šteta što se za to čekao Hajduk. Šteta što su uspjeli napuniti stadion tek na proslavi titule koju su osvajali pred gotovo praznim tribinama s  manje od četiri tisuće gledatelja po službenom prosjeku. Ali, ipak je jedino bitno da je prvenstvo osvojeno.

S druge strane, Hajduk je bez prvenstvenog naslova. Opet. Već sedamnaestu sezonu zaredom. Ali, ovaj put je drugačije. Ovaj put su igrači učinili ponosima svoje navijače. Da je prvi dio jesenske polusezone bio malo bolji, da je Dambrauskas bio na klupi cijelu sezonu, pitanje je kakav bi sada bio ishod. No, o tome možemo samo nagađati. Na kraju, barem znamo da smo sada na dobrom putu. Da s nemilosrdnog kružnog toka konačno izlazimo na pravu cestu. Makar nas ona odvela do Borongaja.

By | 2022-05-23T11:48:40+00:00 23.05. 2022.|novosti|0 Comments

About the Author:

Leave A Comment