Klubu kakav zaslužuješ biti

„Klub kakav je zaslužio biti“. U svoj toj pompi oko dolaska Nikole Kalinića, u moru euforičnih komentara i neprestanom dijeljenju još jednog genijalnog videa marketinškog odjela, rečenica koja je najviše zapala za oko. Pet riječi koje odvuku u neku drugu priču, priču veću od povratka Nikole Kalinića.

Budimo iskreni. Posljednjih godina nije bilo baš lako biti navijač Hajduka. Često su nas iznenađivali porazi i uvijek neugodni protivnici, dovođenje upitnih igrača i konstantno mijenjanje trenera. Često nešto nije valjalo. Uvijek je nešto nedostajalo. Klub su razapinjali na sve strane, mnogi dušobrižnici su se javljali, a navijači su patili. Dovodili su se stranci upitne kvalitete, veliki se teret stavljao na mlade igrače koji sa svojih 18 ili 20 godina nisu mogli biti nositelji igre, a bilo je i igrača koji su se više bavili pršutiranjem nego šutiranjem. Hajduk je nerijetko osporavan i ismijavan, a pričalo se i o doticanju dna.  Godine i godine lažne nade…

Danas gledamo skroz drugu priču. Danas gledamo klub u koji dolaze imena o kakvim smo mogli sanjati. Veliki Danijel Subašić, legendarni Marko Livaja, mozak igre Filip Krovinović, talentirani Jan Mlakar, mladi Ferro koji iza sebe ima respektabilan broj utakmica za jednu Benficu… Na koncu i taj Nikola Kalinić. Igrači koji se odriču boljih ponuda i pristaju na manje ugovore kako bi došli u Hajduk. Igrači koji raskidaju ugovore s klubovima iz Lige petica kako bi se vratili.  Igrači koji dolaze pomoći, koji vjeruju u projekt i osjećaju da mogu pridonijeti. Pa jeste li do prije godinu dana uopće mogli zamisliti da ćete sljedeće sezone u najdražem dresu gledati ovakva imena?

Danas gledamo klub koji, prije svega, ima i više nego funkcionalnu organizaciju, a takvo se stanje odražava i na terenu. Sada se daje prostora mladim igračima za razvoj, ne nameće im se titula nositelja igre – nju preuzimaju iskusni domaći igrači i oni već dokazani stranci.

Danas gledamo majstorije, od kojih nam se ježi koža, na svakoj utakmici. Klub koji, primjerice, svoju crnu mačku, gdje se na gostovanje nerijetko išlo s grčem u želucu, razbije s 0:4. A dojam je kao da je to s pola snage i da može još puno više.

Uvijek nam je nešto nedostajalo. Možda je to bio trener. Možda dobar sportski direktor. Možda onaj igrač koji će biti autoritet u svlačionici. Možda jedan Marko Livaja. Ili kapetan Lovre Kalinić. Sada su i organizacija, i igrači, pa i marketing kluba – na visokom nivou.

Sada više nikome nije svejedno kada treba na gostovanje na Poljud ili kada treba ugostiti Hajduk. Sada se više ne sprdaju s klubom. Sada se piše jedna lijepa priča oko Hajduka. Sada klub pokazuje da može.

Sada su tu igrači koji zaslužuju nositi taj dres. Klub kakav smo sanjali. Klub koji je dostojan imena Hajduk.

Starče naš, zastani na sekundu. Pogledaj navijače oko sebe – kako euforično i sebično upijaju svaki trenutak još jedne rođendanske proslave. Pogledaj tu radosnu djecu koja se otimaju za dresove svojih idola. Osluhni bilo grada, ritam koji odjekuje tvojim imenom.

Pogledaj ljude oko sebe kako predosjećaju da stiže nešto veliko. Titule možda neće biti ove sezone. Možda bude za dvije godine, ili pet. Ali, pogledaj ljude oko sebe. Ima ih još uvik šta žive za snove… Pogledaj tu vojsku koja se skupila. I shvatit ćeš – da ovo nijedan drugi klub ne može nadmašiti. A i da se malo po malo budiš. I uspijevaš. Uspijevate. Zajedno.

Pogledaj kakva se euforija i pozitiva stvara oko tebe već početkom drugog mjeseca. A pokušaj, samo pokušaj zamisliti kakva bi tek mogla biti na kraju sezone. Vrime je, kažu ljudi…

Sretan rođendan, klubu kakav zaslužuješ biti.

By | 2022-02-13T17:25:49+00:00 13.02. 2022.|novosti|0 Comments

About the Author:

Leave A Comment