Nikako mi ne dolazi san na oči iako je zora na vratima. Meni su misli još na Poljudu. Dok “ona” spava a i dica su mi se umorila od upita te su u svojim postejama meni kroz glavu prolazi njihov upitnik: Zašto tata mi nemamo sriće.. Nisam smogao snage napisati komentar utakmice odmah nakon novog ne prolaska u skupinu Europske lige. A tibalo bi.bar bokun teksta… Stalno mi kroz glavu prolaze neki pokojni “hajdukovci” sa kojima sam ka dite priča o raznim putešestvijama “bilih” . Barba Jere Burazin i barba Ante Dorić pa šjor Marin Kovačić su me hranili starim informacijama i bili ka enciklopedija nogometa. U većini priča Hajduku je uvik malo falilo za nešto veliko, a meni se čini da se povijest ponavlja. Oni su “otišli” i igraju balun “negdi gori” ali krimen malog minusa je osta nama u dotu. I to traje ka i Hajduk. Sada mi se čini da i nesrića živi vječno. Priče o nepoštenju krovnih kuća nogometa prema Hajduku nekada iz Beograda danas je preslikano na naš glavni grad, ali i tada nas je po njihovim pričama  oštetija sudac ili falija još jedan gol. Koliko vrimena će proć da se izmirimo sa nebom jer nam to treba. Ima nešto što je najveći trener Hajduka Tomislav Ivić meni kazao u jednom razgovoru: “Sreća se jedino što ne može trenirati.” Ova momčad koju je Marijan Pušnik ovog četvrtka poslao na teren kontra izraelskog Maccabija prepoznata je od navijača kao ona koja je imala onu stvar pa je skandiranje i pljesak nakon eliminacije potvrda da su igrači dali sve od sebe baš kao što su navijači na transparentu pred susret tražili :“Svih 90′  svih 11. svim srcem”. Želja im se ostvarila kada su u pitanju “muda” ali ne i rezultatski uspjeh. Šteta tog nesretnog ruleta jedanaesteraca. Meni je osobno žao momka Marka Ćosiča koji je odigrao utakmicu iz snova te ugradio dva svoja pogotka a zatim “zapucao” penal. Maccabi nije bio nesavladiv suparnik po viđenom u poljudskoj ljepotici pa mi to osobno još teže pada. Ono čemu se divim to su tri tribine. Sa istoka, zapada i sjevera orila se pisma Hajdučka svi 120 minuta i svi smo tužni pošli kućama svjesni da nas ta jubav nika neće molat. Uostalom zato i jesmo kako je Miljenko Smoje napisa: Najsportskiji i najluđi grad na svitu.