Nemoć i neznanje za europsko ispadanje!

Uzeo sam sat, dva odmaka nakon jednog od meni najtežih poraza Hajduka. Kao “mulac” sam putovao na utakmice svog najdražeg kluba u razne gradove bivše države i puno puta bio ljut zbog poraza ali ovakav poraz me grubo detronirao. Teško je biti hajdukovac večeras. Svi se u Hrvatskoj vesele samo mi tugujemo. Medalje olimpijske stižu u raznim sportovima, otvaraju se mostovi, Rijeka i Osijek večeras uspješno brode dalje. Umjesto euforije koja se najavljivala ovo ljeto, mi smo se već danas oprostili od Europe od jako skromne momčadi a u nacionalnom prvenstvu nakon dva kola zaostajemo pet bodova. Može li gore ?! Pitanje je koje mi šalju u porukama razni prijatelji i pratitelji portala. Čak su ogorčeni i oni što su uvijek bili naoružani strpljenjem. Ono što smo vidjeli od igrača Hajduka u drugom poluvremenu u kazahstanskom Kostanaju mora izazvati konsternaciju. Naša momčad izgledala je kao anemična skupina s mnoštvom pučkoškolskih nogometnih grešaka i da nije bilo Biuka koji je spašavao što se spasiti da i jednog pozitivca Sahitija kraj bi bio u regularnih 90+5 minuta. Toliko toga je bilo lošeg da je kazna stigla u drugom produžetku. Toliko sam razočaran da nemam volje se “vaditi” zaleđem kod trećeg pogotka Tobola. Kad momčad o kojoj pišem i za koju navijam ne može i ne zna onda smo tu gdje jesmo. Kaže predsjednik Jakobušić da kad je loše da će se on obratiti javnosti. Teško je nakon ovoga bilo što reći. Nekako mi na pamet dolazi jedna moja davno izrečena misao. “Jadni ti smo ka’ šta jesmo”.