Svima nama koji uzimamo pravo kazati da volimo Hajduk, ovo je bila utakmica istine. Istina je onakva kakvu ne želimo a to je da smo objektivno skromna momčad za “pofajtat” se sa Dinamom. Dinamo je suvereno protutnjio Poljudom na krilima fenomenalnog Marka Pjace koji je posebno u prvom dijelu izgledao kao raketa. Prolazio je “bijele” kad je htio i kako je htio. Srećom po Hajduk, imao je i on jednog junaka Lovru Kalinića koji se brinuo da ne bude potop na Poljudu iako nam je obrana “tekla” sa svih strana. Obrana je izgledala kao kad dalmatinci pokušavaju zaustaviti vodu koja teče  “kanavacom”,  a nemaju dobru špinu. Teško je gledati utakmicu do samog kraja u kojoj je objektivni kraj se zbio u 32 minuti. Sada će mudraci pokušati amortizirati situaciju riječima kako je bilo dobro drugo poluvrijeme. To je već bliže ruganju jer je Dinamo igrao u “leru” tek da odradi susret do kraja. Da bude stvar gora po Dinamo, njima se pri kraju susreta ozlijedio Marko Pjaca a sumnja se na puknuće ključne kosti ramena tako da Zoran Mamić nije baš uspio u svom naumu. A Burićev Hajduk se ovim rezultatom doveo u situaciju da je obrana treće pozicije najvažnija stvar i jedini realni klupski interes. Jeli to nas zadovoljava, zadovoljava li to navijački puk koji je svoj zadnjim atom snage uložio u bodrenju svoju momčad ?