Dragi „ti“, danas rođendan slavi jedna od najvećih navijačkih skupina ikad. Na današnji dan davne 1950.godine osnovana je Torcida – simbol ljubavi, strasti i ludosti. Dragi „ti“, znaš li tko je ta Torcida?

Pokušat ću ti objasniti, dragi stranče. Zamisli sljedeću scenu – na izmaku si snaga, toneš, gasiš se, gotovo svi su te već otpisali. Zastani tu. Gotovo svi su te otpisali. Vidiš, postoji ta grupa, postoji njih 300-njak koji nisu. Njih 300-njak koji izlaze na ulice i koji se bore za tebe i zahvaljujući kojima ti ostaješ na nogama i zahvaljujući kojima i dalje postojiš. A od tebe su i vlasti digle ruke, za tebe je i predsjednik prokomentirao: „Ovo je kraj“.

Idemo dalje. Zamisli ovo tek. Igraš jednu od najbitnijih utakmica te sezone, recimo da je to 4.pretkolo Europske lige, na korak si nečemu velikom, nekakvoj erupciji. Boriš se, ipak nes(p)retno izgubiš na penale, utučen si, slomljen, ne vjeruješ. Nema veze. Oni vjeruju u tebe. Oni ti plješću, oni ti pjevaju, oni znaju da si dao sve sebe i znaju da će se taj tvoj trud nekad isplatiti. Razočarani su i oni, ali ponosni, ponosni jer si pokušao, jer si se „bacao na glavu“.

A tek ovo… Igraš protiv posljednje momčadi lige, recimo da se zove Cibalia, utakmica je radnim danom, recimo u srijedu. Očekuje se rutinska pobjeda, misliš ne treba tu stvarati neku „vatrenu“ atmosferu, lagano će se to. Srijeda, kažeš? Nema problema. Eto njih nešto više od 14 000. Nešto više od 14 000 tvojih navijača, iako su zatvorili sjevernu tribinu koja je dom Torcide. Nema problema opet, i zapadna tribina se čini sasvim u redu.

A pazi ovo… Kruže razne priče, imaš krtice u vlastitim redovima, ide ti dobro, ali svejedno, imaš osjećaj kao da je taj uspjeh temeljen na nekoj laži i prevari. I sad stvarno pazi – oni će prvi dići glas. Makar to bilo loše za njih, makar to značilo rezultatski pad, ponovne izbore i cirkus u klubu. Nema veze. Istrpit će i to jer žele pošten i pravedan klub.

A zamisli ovo… Izgubiš od neke amaterske momčadi, recimo da je s Malte. U kolapsu si, najveća sramota ikad, nevjerica. Ej, pa nema veze. Oni su i dalje tu, koliko god bili ljuti, koliko god se osjećali usamljeno na tom užasno dugom putu. Oni će ti doći na trening i reći „gle, dogodilo se, idemo dalje, borite se, mi ćemo biti tu“.

Igrao Hajduk u Danskoj, Engleskog, na Malti ili pak u Estoniji, ma oni će biti tamo. I nikad ga neće ostaviti samog. I reci ti meni, dragi stranče, nije li to predivno? Nije li predivno znati da te netko toliko bezuvjetno voli, podupire i da je tvoj vječiti oslonac? Da su ti dodatna leđa kada padaš, tvoj glas kada ne možeš govoriti? Da ti posvećuju koreografije, pišu pjesme, bore se za tebe i zbog tebe?

A zamisli još ovo… Hrpe humanitarnih akcija, spašavanje ljudi, gašenje požara, prigodno obilježavanje svakog državnog praznika… Dobro, ima tu i onih ne toliko lijepih trenutaka, ima tu i napada, vrijeđanja svega i svakoga, zabrana i kazni…

Ali… Bio na protivničkoj strani Everton, Dinamo ili Rudeš, oni su tu. I ne napuštaju te. Oni su tu da ti pokažu da te vole, da ne odustaju od tebe, da te najglasnije bodre, da su tvoj štit i tvoja snaga. I kao što i sami naglašavaju, za ideale iskrene borit će se do kraja.

Dragi stranče, nadam se da si shvatio.

Shvatio o kome je riječ i osjetio njihovu veličinu.

Najstarijoj i po mnogima najvećoj navijačkoj skupini, splitskoj Torcidi, sretan rođendan!

 

Foto: Luka Mladinić (Hajdučki portal)