Još jednom nam je bila nesklona jesenska noć u Turopolju. Ovoga puta Hajduk je imao broj prigoda dovoljan i za dvije utakmice te kazneni udarac duboko u sudačkoj nadoknadi ali trobod ostaje u Gorici. Doduše moram kazati da je Gorica igrom u ovoj utakmici došla do bodova na krilima sreće a ne zato što je igrom u polju to zaslužila. Kad “nezabiješ” u ovolikom broju šansi onda ti nešto fali. To je ono što stalno svi prešućujemo ili se tim malo bavimo. Hajduku nedostaje igračke kvalitete. Vukas da se skine u dres pola ovih prigoda bi pretvorio u pogotke a njegovi momci to ne mogu. Posebna priča ako izuzmemo realizaciju je ona u svezi individualnih grešaka u obrani. Naivnost Čoline, Nejašmićev faul za kazneni udarac i Mujakićeva reakcija su izravno utjecali na konačni rezultat i samo zbog ta dva detalja Gorica ni kriva ni dužna je došla do bodova. Čolina će tijekom večeri postati svjestan svoje naivne greške jer jedan igrač reprezentativnog kalibra to sebi ne smije dopustiti ali nepošteno je staviti teret na ova tri igrača jer da su napadači imali i polovičan učinak u realizaciji ovaj segment bi bio nebitan. Diamantakos, Caktaš i posebno Jairo su bili realizatorski neraspoloženi i to je presudilo večeras. Jairu nije pomogao ni kazneni udarac da se “izvadi”. Bitno je jedino da Hajduk kući po tko zna koji put ide bez bodova iz Gorice za koju kažu da nam ne leži. Meni se čini da po viđenom to nije trebalo tako završiti. Moji prijatelji mi kažu pa mi smo na to naučili. 15 godina posta od najvećeg užitka, ima li hajdučkoj tuzi kraja….
Leave A Comment
You must be logged in to post a comment.