Teško je ovoj mlađoj generaciji predstaviti što je nama u mladosti značio Ivan Gudelj. Taj zlatni nogometaš koji se rodio na današnji dan 1960. godine zbog bolesti je prerano prekinuo svoju igračku karijeru s 26 godina. Bio je pravi razarač od igrača kojeg je krasila ogromna trka i velika borbenost. Osobno posebno pamtim tu kišnu utakmicu s Dniprom kada je Ivan s dva pogotka potopio tu momčad u 1/8 finala Kupa UEFA. Iako mi je Ivan u jednom razgovoru kazao kako je njemu osobno draža ona sa španjolskom Valenciom. Gudelj je svoj nogometni put započeo u Mračaju iz Runovića današnjem četvrtoligašu u kojem su stasavali prije njega Ivan Buljan , Branko Tucak a zatim i Zvonimir Boban. A onda ga je uočio tadašnji trener Andrija Anković i pozvao u Hajduk.

Veliki talent kakav je bio Gudelj nedugo zatim prelazi u HNK Hajduk. 1979.godine na Europskom prvenstvu za juniorskom u Austriji gdje je nosio dres bivše države osvaja prvo mjesto a on je tada proglašen najboljim igračem. S obzirom na bolest i rani kraj karijere u hajdučkom dresu odigrao ukupno 362 utakmice i postigao 93 pogotka. S Hajdukom 1979. godine osvaja naslov prvaka Jugoslavije, a osvaja i dva nacionalna kupa 1984.i 1987. godine. Posljednja utakmica bila mu je protiv Crvene Zvezde na Poljudu kada je osjetio veliku iscrpljenost ne znajući da se radi o hepatitisu. Rijetki pamte da je već tada imao je u džepu bogate ugovore od francuskog Girondins de Bordeaux i španjolskog Reala ali zbog bolesti taj transfer  nikada nije realiziran. Nakon toga i liječenja se u dva navrata prerano vraćao treningu i oba puta mu se bolest ponovno vraćala te je u na kraju morao prekinuti igračku karijeru. Danas Ivan Gudelj na svoj rođendan kaže:

Mnogo je čestitara ovog kišnog utorka povodom mog rođendana ali jedno mi je na pameti kada imaš zdravlje imaš sve. Uz obitelj sam proslavio rođendan u kućnoj atmosferi zbog ove pandemije. Tu sa svojim kćerima Ivanom i Đanom, unukama Noemi i Gretom te zetom Matom. Veliko mi je zadovoljstvo da me se ljudi sijete. Stvarno, puno me ljudi jutros zvalo …veterani iz kluba, predsjednik Hajduka Marin Brbić i Vinko Radovani… Svima im od srca zahvaljujem.

I trenerski put još traje:

Nakon kraja igračke karijere bio sam svjestan da bez baluna neću moći živjeti. Diplomirao sam na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, počeo sam raditi s najmlađima. Bio sam trener Zadra, Primorca iz Stobreča, Hajduka, radio sam u Austriji… Nakon toga sam godinama bio izbornik raznih selekcija HNS-a. Trenutno radim kao instruktor u Nogometnom središtu Split.

Zatim je nadovezao na aktualni nogometni trenutak i borbu s Covid – 19 virusom:

Kao da nas ova situacija oko ovog virusa okuplja i oplemenjuje. Vraćamo se prirodnim situacijama od kojih smo se svi bili udaljili. Nadam se da dolazi vrijeme uz više druženja i poštivanja među ljudima. Kao da nam je dragi Bog poslao snažnu poruku. Što se tiče nogometa istaknuo bih da sada kad nema utakmica, nogometnih okupljanja a nema ni trenažnih procesa dojam je da se promijenilo. Ali svi smo se brzo prilagodili aktualnom trenutku iako on traje samo mjesec dana. U ovom trenutnu svi smo pozvani na strpljenje i ovu situaciju okrenuti u skoroj budućnosti u svoju korist.

Pamtim jedan zanimljiv odmah po dolasku u Hajduk . Radi se o detalju gdje ste mi pričali kako vam je fizioterapeut Soldo spašavao nogu…..

Još uvijek pamtim te moje prve treninge na hajdukovom Starom placu. Imao sam na desnoj nozi nabubreni veliki žulj, a ja sam ga probio iglom neposredno prije početka vježbanja. Tada sam mislioda sebe spašavam, a zapravo sam samo sebi napravio problem. “Mučao” sam jer nisam imao hrabrosti reći treneru Andriji Ankoviću da me boli. Trpio sam bol do krajnjih granica, sve dok maser Božidar Soldo nije primijetio da se sa mnom nešto čudno događa. Utrčao je u teren, otkrio problem, uhvatio se posla i spasio mi nogu. Još uvijek imam ožiljak od njegova reza na nozi.

U prošlom našem razgovoru ste istaknuli da žalite više za nekim rezultatom nego transferom u inozemstvo……

Jedino za čim žalim je što moja generacija nije podarila našim navijačima europski trofej. Mislim da smo svojom kvalitetom i onim što smo pokazivali na terenu mogli na taj europski tron . Uvijek je nešto malo “falilo”…. To bi mi danas puno više značilo od bilo kakvog transfera. Kao što sam siguran da bilo koji drugi klupski dres meni ne bih značio koliko  – hajdukov.

Meni najdraža utakmica Ivana Gudelja !

Hajduk – Dnjipro 2:0. Split, 11.12.1985. Stadion Poljud. Gledatelja: 35.000

Strijelci: 1:0 Gudelj (47′) 2:0 Gudelj (64′)

Hajduk: Varvodić, Miljuš, Petrović, Gudelj, Jerolimov, Ćelić, Zl. Vujović, Slišković (od 73′ Tipurić), Zo. Vujović, Asanović, Vulić (od 87′ Andrijašević). Trener: Stanko Poklepović

Dnjipro: Krakovski, Baškirov, Višnjevski, Pučkov, Lisenko, Šuršin (od 64′ Čerednik), Kuznjecov, Litovčenko, Sorokalet, Protasov, Taran (od 53′ Ljuti). Trener:  Vladimir Emets.