Nakon utakmice i pobjede Hajduka nad Lokomotivom bio sam zadovoljan i sretan. Hajduk je ubilježio nove bodove, imao sam poprilično materijala za pisati a jučerašnji hladni Zagreb bio mi je odjednom iznimno topao. Nakon pisanja tekstova odlučim se “spustiti” do centra i osjetiti “šušur” glavnog grada a tada čujem prijatelja koji je bio na navijačkoj tribini u Maksimiru. Njegova priča me ponukala na ovaj tekst i učinila me trenutno nesretnim. Čovjek je “potegnuo” u Zagreb iz Splita na utakmicu voljenog kluba. On i njegov dječak Tino sa 11 godina došli su sat vremena ranije da sin bolje doživi svoje prvo gostovanje (mama i seka su išle u obližnji zološki vrt. Kad tamo pretres jedne po jedne osobe uz napomenu da samo dvije djelatnice prodaju personalizirane ulaznice koje se ručno upisuju. Što mislite kada je taj roditelj sa sinom ušao na staduon ?! U 23 minuti počinje njegova utakmica i tu priči nije kraj jer djete mora gledati kako među navijače utrčava specijalna policija zbog bakljade. Zbog bakljade! Pa utakmica se snima i svaki je navijač  vidljiv. Zar nema način da to obave na ljudski način a ne stampedom trče po tribinama gdje se ne gleda tko je tko. Tko je djete a tko roditelj postaje nebitno. Što se ovakvom represijom postiže, ona prazna zapadna tribina na kojoj je Lokomotiva imala “oko nekoliko” svojih navijača. I ta tribina je večinom odisala “hajdučki”. Dica iz Solina, poznanici iz Vele Luke, Sinja, Vinišča svi su odreda došli podržati “svoje” bez obzira na led ledeni. Nogomet bez navijača koga on kao takav zanima. U obližnjoj Europi tribine su pune a mi bi i ovo malo navijačkog pokreta – potjerali sa tribina. Da potjerali – jer kada ih stalno stavljate u nekakav “stočni režim” maltretiranjem što drugo očekivati. Kada imate ovakvu akciju tada imate i reakciju. Nakon utakmice “snage reda” pokušale su propuštati jednog po jednog navijača i izdvajati neke iz grupe ali nisu u tome uspjeli jer je kolektivni ostanak na tribini više od 45 minuta, primorao “nekoga mudrijeg” da ih ipak puste bez dodatnih kontrola. Valjda su to zaslužili nakon što su cijelo popodne ulazili na tribinu i gledali samo dio plačene utakmice. I moj prijatelj je tako “okasnio” na klizanje sa djecom koja su zbog toga morala imati nešto kasniji termin. Važno da su se srfetno vratili kući. Jesam li u pravu kad za ovo kažem – Jadna naša Hrvatska. Navijačka!