Ono o čemu se pričalo već danima, danas je dobilo i svoju službenu potvrdu – Josip Juranović više nije igrač Hajduka. Nakon pet godina među Bijelima Juranović napušta Poljud, a sezonu će nastaviti u varšavskoj Legiji s kojom je potpisao ugovor do 20.srpnja 2023.godine, uz mogućnost produžetka na dodatnih godinu dana.

Josip Juranović u Hajduk je stigao početkom 2015.godine zajedno s još dvojicom Zagrepčana –Tomom Bašićem i Marko Pejićem. Juranović je tada u Hajduk došao s 19 godina, i to iz trećeligaša Dubrave. Na debi nije dugo čekao – prvi nastup u bijelom dresu upisao je već u travnju iste godine u prvenstvenom ogledu s Rijekom na Poljudu. Iako je došao kao talentirani ofenzivni veznjak, Hajduk je bio dosta tanak na poziciji desnog beka pa je na tu poziciju trener Burić „prebacio“ polivalentnog Juranovića. Juranović se nije bunio, bio je svjestan da mora dati sve od sebe, a jednom je prilikom izjavio i da te, kada igraš beka, glava treba boljeti više nego noge jer moraš biti stalno na oprezu –paziti kako ćeš se postaviti i  gledati kada stoperi izlaze, paziti da ti protivnički igrač ne dođe iza leđa i slično. U pet godina provedenih u Hajduku, Juranović je upisao 165 nastupa u službenim utakmicama, čemu je pridodao tri gola (i to dva ove sezone) te 13 asistencija.

No, u pet godina Juranović je u Hajduku prošao puno više negoli to brojke pokazuju.  Kao devetnaestogodišnji Zagrepčanin koji dolazi iz trećeligaškog kluba, Juranović se prvenstveno odlično snašao i adaptirao na klub kao što je Hajduk, bio je svjestan da jedino tako može napredovati. Igrači koji su došli s njim, Pejić i Bašić, nisu se toliko zadržali u Hajduku – Pejić je otišao 2017., a Bašić je godinu dana kasnije prešao u Bordeaux. Juranović je pak u Hajduku ostao do danas, a sjetimo se da su još 2016., samo godinu dana nakon potpisa za Bijele, on i Toma Bašić u rodnom gradu napadnuti teleskopskim palicama nakon utakmice sa Zagrebom. Sljedeća godina počela  je obećavajuće za Hajdukovog desnog beka – u siječnju je  prvi put pozvan u reprezentaciju Hrvatske koja je gostovala na turniru u Kini. Dva mjeseca kasnije na treningu je zaradio težu ozljedu – slomio je kost u stopalu desne noge što je zahtijevalo operaciju i duži oporavak pa je na nekoliko mjeseci udaljen s  travnjaka. No, i tu je prepreku prošao.

Sjetimo se i kolovoza 2018.godine kada su Rijeka i Hajduk igrali 150.Jadranski derbi, završilo je 1:1. No, na stranu rezultat i igra, s te je utakmice najviše upamćen ostao upravo potez Juranovića koji je zaradio pljesak cijele Rujevice. Hajduku je dosuđen slobodni udarac koji je izgledao kao sjajna prilika za pogodak, ali loptu je kao kapetan uzeo Juranović i napucao je u gol-aut. Kaže, smatrao je tada da je sudac pogriješio, da nije bio prekršaj te je, kako je i tadašnji trener Kopić rekao – reagirao onako kako igrač Hajduka treba reagirati.

Iako nije uvijek nosio kapetansku traku, uvijek je stajao iza svoje momčadi, ali je isto tako bio i realan. Hajdukovi glasnogovornici često su ga znali slati u mix zonu nakon utakmica, posebice nakon poraza, a treba imati hrabrosti toliko puta izaći i prokomentirati ih. Primjerice, nakon što je Hajduk u studenom prošle godine izgubio od Gorice i drugi put u svega par dana, igrači su prvo išli „položiti račune“ Torcidi. A, nakon toga Juranović je morao i do mix zone gdje se pred novinarima ispričao svima koji su gledali tu utakmicu u kojoj su Bijeli iz dva udarca na gol primili dva gola. Već je tada Juranović bio svjestan da Bijeli donose premalo bodova iz gostiju… Primjer i iz novije prošlosti – dok je Tudor često kao izliku za poraz znao navoditi neiskusne mlade igrače, Juranović bi rekao nešto poput: „Mi smo izašli s nekoliko mladih igrača, ali to nije isprika, mislim da trebamo pogledati istini u oči“.

Možda nije uvijek bio najbolji na terenu, znao je pogriješiti i skriviti koji gol, ali bio je standardan kod gotovo svakog trenera i zbog svojih je karakteristika, zbog svog truda i rada, bio itekako poštovan. U glavi mi je ostala slika proslave njegovog gola Gorici prošle godine – nakon solo akcije i pogotka, Juranović je odmah pohitao prema klupi Hajduka gdje je svoj gol proslavio s trenerom Burićem i pomoćnikom Španjićem. Bio je to pogodak za 3:0, utakmica se smatrala riješenom, ali to je bio pokazatelj kakva  je tada atmosfera vladala u klubu.

Nekoć nepoznati igrač iz trećeligaškog kluba u pet je godina u Hajduku stasao u cijenjenog igrača, a među Bijelima se prometnuo i u svojevrsnog vođu na terenu. Mnogi su govorili da se, unatoč tome što je Zagrepčanin, na terenu ponaša kao rođeni Splićanin. Borben i požrtvovan, a skroman, pokazao se kao pravi profesionalac i primjer mladim igračima kojima je postavio standarde ponašanja, stoga i ne čudi što je duže vrijeme nosio kapetansku traku.  Igrač je to koji je uvijek vjerovao u svoju momčad i stajao iza nje, kao pravi lider, a time je onda  zaslužio povjerenje mnogih ljubitelja Hajduka.

U Legiju odlazi s nepunih 25 godina za  navodno 700 tisuća eura uz 10% od iznosa eventualnog budućeg transfera, što je puno manje novca od očekivanog, ipak je Juranović i povremeni reprezentativac. Tamo će se pridružiti dvojici bivših Hnl-ovaca – Domagoju Antoliću i Marku Vešoviću. Poljsko prvenstvo kreće 22.kolovoza kada Legia gostuje kod Rakowa čiji je član također jedan bivši Hajdukovac Fran Tudor, a prije toga očekuju ih još dva susreta – finale superkupa protiv Cracovije i početak kupa protiv Belchatowa.

Foto: Luka Mladinić (Hajdučki portal)