“Malo za sriću triba” je refren pjesme splitske pjevačice Doris Dragović a baš tako sam se ja osjećao večeras. Kad ovako odigra splitska mladost na krilima Stipe Biuka i Marina Ljubičića, kad driblaju, žongliraju, zabiju ili petama asistiraju vrati mi se vjera u nogomet. Znao sam i prije početka ove utakmice da će Marko Livaja naći bar jednom loptom nekoga od njih dvojice a tako je i bilo kod prvog pogotka bijelih. Virtuoz Biuk prvo je loptu od Livaje primio jednom nogom podigao je u zrak te naciljao nebranjeni dio mreže Nevistićevih vrata. Rijeka se vratila u utakmicu poravnanjem preko iskusnog Drmića ali vjera u ovo današnje izdanje kod mene nije nestajala. Prigoda za bijele nije nedostajalo. Bilo je to najbolje izdanje Hajduka u eri Paola Tramezzanija. Pa je sretni pogodak u autogolu Štefulja u posljednjim trenutcima bio samo nagrada za pošteno odrađen posao. Šteta što nešto ranije nisu poentirali Vušković i Ljubičić. U igri se danas vidio vic, lepršavost, šarm nepredvidljivoga i na tim krilima stigao je treći ključni pogodak. Asistencija Ljubičića petom je za najavne špice sportskih pregleda pa je Kačaniklić svoju napokon dobru partiju okrunio pogotkom što je u konačnici vrijedno pobjede. Ipak u samoj završnici snaga bijelih je kopnjela, bilo je to vidljivo toliko da je jedan zaštitar sa zapadne tribine podviknuo tražeći zamjenu na talijanskom riječima “cambio” uputivši ih prema trenerskoj klupi. Rijeka je smanjila ali ništa vise od toga. Zna se koliko sigurni Kalinić i klasni Livaja znače ovoj momčadi i da oni puno puta trasiraju put u pobjede. Večeras bi mi teško bilo izreći tko je junak utakmice Biuk ili Ljubičić. Zašto ne obojica?! Neka naše dice!