„Nikad gori Hajduk“, „nismo ni zaslužili ništa više“, „znate li što je okvir gola“ – samo su neki od komentara nakon posljednje Hajdukove utakmice. I novog poraza. Poraza koji je ponovno uzburkao rasprave o najgorem Hajduku u povijesti i natjerao navijače da se zapitaju dokle više ovako.

Prisjetimo se prethodne sezone – Brbić na samom početku smjenjuje Oreščanina, obećava drugo mjesto i kvalifikacije za Ligu prvaka ili svoju ostavku. Hajduk naposljetku završava peti i zahvaljujući ostalim okolnostima osigurava igranje u kvalifikacijama, ali onima za Europsku ligu. Bolje išta nego ništa, pomisliš.

Nova sezona započinje, Tudor u lovu za boljim angažmanom odlazi već nakon prve utakmice, Vukas uskače i sa svojom momčadi donosi tri boda iz Gradskog vrta. Nije loše započelo – dvije utakmice, dvije pobjede. Momčad Harija Vukasa malo se „trgnula“, pokazala zube i protiv moćnog Galatasaraya od kojeg je naposljetku ispala u 3.pretkolu EL, a onda je početkom listopada opet krenulo mučenje. Poraz u Velikoj Gorici, mučenje i strepnja protiv trećeligaša Graničara, porazi od novog prvoligaša Šibenika i Istre – dovoljno da se otkaz uruči i Vukasu te da na vruću klupu Bijelih kao privremeno rješenje sjedne Boro Primorac. U njegovom je kratkom mandatu Caktaš „vukao“ momčad koliko je mogao s pet pogodaka u tri utakmice, ali ni to nije bilo dovoljno Bijelima za pomak u igri. Konačno, na početku drugog dijela sezone uprava pronalazi trenera – talijanskog stručnjaka Paola Tramezzanija. Rezime – dvadeset utakmica, deset poraza, četiri trenera i velika smjena uprave Kluba.

I taj grubi, čisto statistički sažetak natjera čovjeka da se zamisli oko pravog razloga Hajdukovog problema. Četiri različita stručna stožera, različite ideje i sustavi, a rezultata nigdje. Hajdukovci su ove sezone u prvenstvu od 17 susreta izgubili u njih devet. Još očajnije – Hajdukovci ove sezone nisu izgubili jedino (!) od Osijeka i Slaven Belupa, ali i oni ih očekuju u sljedećim kolima.

„Bez srca i bez želje ne možeš ni očekivati ništa više“ – rekao je Kalinić nakon posljednjeg poraza od Lokomotive. I navijači bi se itekako složili s njim jer takav Hajduk, bez srca i bez želje, gledaju veći dio ove sezone. Dojam je kao da igrači znaju i žele igrati jedino protiv Dinama, Osijeka ili Galatasaraya – iako i tada uglavnom izvuku deblji kraj, ali barem odigraju borbeno. Ali onda protiv Lokomotive, Istre ili Gorice pruže negledljivu partiju. „Sigurno da moramo preispitati svi sami sebe i naše karaktere“, dodao je Kalinić nakon Lokomotive. Kalinić koji se tek nedavno vratio i kojem je dovoljno bilo mjesec dana da vidi u čemu je problem trenutnog Hajdukovog kadra. I on je već svjestan određenog (ne)zalaganja, a što bi tek onda navijači trebali reći… Prethodni treneri znali su napomenuti i kako na treninzima vide drugačiji Hajduk i kako im nije jasno što se onda dogodi na utakmicama. Kao što nije jasno ni mnogima drugima jer od mnogih momčadi Hajduk ima kvalitetniji kadar, a sada nema ni onog negativnog pritiska s tribina.

Hajduku treba reset u momčadi. Kada promijeniš četiri trenera, pa i klupsku struku, a znatnog pomaka još uvijek nema te se i dalje gledaju blijede partije, onda je definitivno problem u igračkom kadru. Svatko danas može igrati nogomet, ali ne može svatko igrati za Hajduk. I toga neki trebaju postati svjesni. Jednostavno – ne možeš nositi Hajdukov dres, igrati tako bezidejno i izgledati kao da želiš to što prije odigrati, bez obzira na ishod.

Kakva je uopće atmosfera u momčadi? Na fotografijama s treninga sve se čini u redu, treneri na konferencijama hvale rad igrača, a onda na utakmici gledamo natezanje oko izvođenja jedanaesterca ili naguravanje među suigračima. Uz sve to imamo i Caktaša, kapetana koji i dalje ne zna što će biti s njegovim ugovorom, ali kojem javnost nameće toliki pritisak. Promašio je već dva penala ove polusezone. Pitanje je hoće li ih i nastaviti izvoditi. Ali, Caktaš je igrač koji je doslovno vukao momčad prošle godine. Tko zna koliko bi gori bio ionako loš Hajduk da nije bilo njega i njegovih pogodaka, a sada ga se olako tjera iz kluba. Kapetan, jedan od najvažnijih igrača, još nije riješio svoje klupsko pitanje i to je već dovoljno alarmantno. Dojam je kao da je u momčadi kaos, a želimo vidjeti zajedništvo, pravi timski rad i igrače koji će u Hajdukovom dresu ostaviti srce na terenu…

No, vratimo se mi novom treneru. Paolo Tramezzani ipak je donio nekakav pomak – pravu priliku dobivaju perspektivni mladi igrači poput Teklića ili Atanasova, Jakoliš konačno igra na svojoj poziciji, nema ni prevelikog eksperimentiranja sa sastavom. Naravno, za značajnije promjene ipak će trebati malo više vremena. Vrijeme – boljka Hajdukovih navijača. No, kad čekaš trofej 16 godina, što ti znači još, optimistično, par mjeseci barem da se situacija stabilizira…

Hajdukovci su čak dobro izgledali protiv Šibenika i Dinama, iako su izgubili na Maksimiru. A onda se dogodila Lokomotiva – blijeda, očajna igra i poraz od posljednjeplasirane momčadi lige. I možemo li uopće reći da nas je to iznenadilo? Nije to prva takva utakmica Bijelih ove sezone… Činilo se ka da smo već dotaknuli to neko dno, da je vrijeme da se vratimo pravim stazama i vrijednostima Kluba, ali onda te jedno kolo, ta jedna utakmica tako demantira. I pomisliš navikli smo već.

Trenutno su Bijeli šestoplasirani s čak 20 bodova u 17 utakmica. Prvi Dinamo s 39 bodova već je nedostižan, a puno bliže je sada posljednjeplasirana Istra s 13 bodova. Ove godine postoji novi sustav europskih natjecanja pa će prvoplasirani u HNL-u ići u kvalifikacije Lige prvaka, a drugoplasirani, trećeplasirani i pobjednik Kupa u kvalifikacije novog natjecanja – Europske konferencijske lige. Hajduk trenutno značajno zaostaje za tim trećim mjestom, a sezonu možda još donekle mogu spasiti dobrim rezultatom u Kupu. Tamo ih krajem veljače očekuje susret osmine finala protiv Zagreba. Koji je točno cilj ove sezone, nije jasno. Novi predsjednik Jakobušić radi u tišini, priprema se i nekakva strategija, nadajmo se da će uroditi plodom.

A, dotada nam ostaju bolna pitanja… Kao primjerice, kada će Bijeli proigrati na razdoblje duže od dvije utakmice? Hoćemo li se već početkom godine oprostiti od europskih kvalifikacija? Ali ono najvažnije – kada će svi igrači ostaviti srce na terenu i pokazati neku želju? I protiv posljednje momčadi prvenstva, a ne samo protiv Dinama. Nadajmo se da će novi trener uspjeti pojedincima osvijestiti čiji grb imaju na prsima. Da je potrebna velika čistka u igračkom kadru, je. Ali, Hajduk itekako ima i kvalitetnih igrača i još uvijek postoji nada da će se nekako „iščupati“ i ove sezone. Nada umire posljednja, pogotovo kada si navijač Hajduka.

 

Foto: Ivica Čavka