Novi je dan nakon teškog i sramotnog poraza Hajduka od malteške Gzire United koja je bila podcijenjena. Je, bila je. Koliko god trener Oreščanin to nijekao, na teren je izveo takvu momčad da se dalo naslutiti kako su Hajdukovci sigurni u svoj prolaz. Dodavši uz to natpise u raznim hrvatskim medijima kao što je primjerice priča o kladionicama i kvotama na Gziru, u momčadi trenera Tedesca probudio se inat. Inat koji je dosegao takvu granicu da je sinoć nadigrao Bijele.

Maccabi je bio težak, Slovan također, ali ovo je najteže!

Dan je nakon teškog poraza. Možda i najtežeg dosad. Dan je nakon poraza koji nam je pokazao koliko smo izgubljeni i koliko lutamo čudnim putevima. Bilo je i srcu težih poraza, dogodio se onaj nesnošljivi Maccabi, bolan za svakog navijača Hajduka. Ali, u toj utakmici 25.kolovoza 2016. Hajdukovci su igrali. Igrali u smislu bacali se na glavu i pokazali kako se bori za bijeli dres i kako se ne odustaje. Ovo jučer jednostavno nije bilo na nivou. Nije bilo dostojno bijelog dresa. Bez obzira tko je igrao, bez obzira koliko mladih igrača bilo u prvoj postavi, bez obzira tko je trener. Nije bilo dostojno. Jučer igrači Hajduka nisu pokazali ništa. Poraženi smo. Teško smo poraženi. I nisu nas porazili Maltežani, porazili smo sami sebe. Sami sebe smo dotukli unutarnjim sukobima, krivim fokusima, a i  podcjenjivanjem malteške momčadi.

Što se događa u Hajduku i zašto uvijek pate (normalni) navijači?

U Hajduku mira nema i to je očito već sezonama. Stalne smjene trenera, a u posljednje vrijeme i čelnih ljudi u splitskom klubu samo doprinose sve većoj nestabilnosti. Često se na press konferencijama znalo čuti kako se traži kontinuitet, a na neki način smo ga i dobili. Dobili smo kontinuitet izgubljenih sezona. Kontinuitet koji traje već, slobodno možemo reći i četrnaest sezona, uz poneke bljeskove kao što je dvostruko osvajanje Kupa. Bilo je sezona i bilo je momčadi koje su bile nadomak nečemu velikom, no od Bijelih ništa konkretno već duže vrijeme. Navijači sanjaju taj veliki doček na  Rivi, navijači sanjaju dan kada će sve goriti, dan kada će se svaki navijač osjećati ponosno i kada neće morati saginjati glavu pokušavajući naći opravdanje za izdanja nalik jučerašnjem.

U Hajduku svi rade, a budimo realni, rijetko tko se bavi svojim poslom. Navodi o tome kako se sportski direktor Bjelanović miješao u sastavljanje momčadi, priopćenja trenera, voditelja Akademije, sve to samo uzburkava stanje u Klubu, a stabilnost se traži već godinama. Dakle, napretka nema. Svojevrsnim napretkom može se smatrati prošlogodišnji završetak turbulentne sezona na četvrtome mjestu, ali to je jadno za klub kao što je Hajduk smatrati napretkom. Jasno da svaki klub ima loših sezona, jasno da će se i to preživjeti, ali dragi ljudi, mi to preživljavamo već više od jednog desetljeća. I kod nas je takvo stanje da se ne zna tko pije, a tko plaća…

Zašto se toliko komplicira kada sve može biti tako jednostavno? Hajduk je , vjerujem da ćete se složiti sa mnom, jedan veliki klub koji iziskuje golemo poštovanje. Tako veliki klub trebao bi imati točno određenu strukturu poslovanja, a ne dopuštati si česte izvanredne pressice. Nakon svakog poraza traži se krivac. Nakon jučerašnjeg poraza, „igrom slučaja“ najteži je križ pao na trenera Oreščanina i njegov stručni stožer. U redu, on je trener, on je izveo takvu momčad, on ih je pripremao, njegova krivica. No, zašto ne bismo priznali da nije kriv samo trener Oreščanin sa svojim stručnim stožerom? Zašto ne bismo priznali da su krivi i čelni ljudi koji dopuštaju ovakve cirkuse i koji očito ne vode Klub u dobrome smjeru, zašto ne bismo priznali da su djelomično krivi i igrači koji sinoć nisu pokazali što su trebali, koji su gotovo pa nestali u drugom poluvremenu i koji su si dopustili ispadanje od malteških „amatera“? Danas svatko zna igrati nogomet. Danas se svakoga može pobijediti, a i od svakoga se može izgubiti. Uz talent, rad i trud, presudne su želja i volja. Gdje je to kod nas jučer nestalo?

Često se tijekom Hajdukovih sezona , a pogotovo nakon traumatičnih utakmica zna čuti ono „rezultat je trend, ideal je vječan“. U redu, rezultat je trend, no kada ćemo mi biti u tom trendu? Koliko još ćemo ovako lutati, koliko ćemo još sezona čekati da doživimo taj trend? Da doživimo tu punu Rivu?

Umorna je ova duša…

Kada bi se riječima moglo opisati trenutno stanje Hajdukovih navijača, mislim da bih najprikladniji bio dio pjesme legendarnog Olivera: „umorna je ova duša, od pusti’ bura, pusti’ susa…“. Uistinu i je. Umorna duša, bol u srcu i velika čežnja. Čežnja za nekim starim vremenima, za nekim boljim danima koji nikako da dođu. Čežnja za stabilnošću, čežnja za igrama na nivou, za strašću na terenu. Primjerice, za onakvom strašću koju smo vidjeli na već spomenutoj utakmici s Maccabijem u tada osamnaestogodišnjem Nikoli Vlašiću, u kapetanu Lovri Kaliniću, dvostrukom strijelcu Marku Ćosiću i svima ostalima. To se, dragi igrači, traži od vas. Takva predanost, takva strast i takva borbenost u bijelom dresu. Nova sezona na samom je početku, prvenstvo tek počinje i imate još minimalno 36 utakmica za ispraviti sinoćnju katastrofu. Za iskupiti se navijačima koji su ovih dana također na udaru. Imate još minimalno 36 utakmica za dokazati se. Za dokazati da možete donijeti mir Klubu, da možete napraviti to nešto. Koliko god bili mladi, koliko god novih pojačanja imali ili ne imali, koji god trener vas trenirao. Okidač je u vašim glavama.

 

Foto: Ivica Čavka (Hajdučki portal)