Hajduk se iz Zaprešića vraća sa jednim osvojenim bodom. Ruku na srce igrom više nije ni zaslužio. Odgledali smo jednu od ratno-radnih utakmica u kojoj Hajduk nije previše “ulazio” u šanse. Mučio se Hajduk u izdanju po kaljuži zaprešićkog Sportskog centra i u samoj završnici imao igrača više. Teren je ono čega se najviše bojao trener Hajduka Damir Burić i moramo priznati da je pogodio. To je bio protivnik kojem se teško suprotstaviti sa ovom mladom objektivno i neiskusnom momčadi. Svijetlo u skromnom dojmu su Tonči Mujan i Lorenco Šimić moji su odigrali solidno. Predstavio je Burić opet “neke nove klince” u situaciji kada se popunjava igrački raster koji uvijek ima nedostataka temeljem kazni ili ozljeda. Možda trener Hajduka i može biti zadovoljan jer broj mladih igrača koji se predstavljaju je sve veći ali broj prigoda od dvije tri na utakmici nikako ne može zadovoljiti navijače Hajduka. Možda o ovome ne bismo pisali da je hitri Velazquez realizirao najbolju prigodu “maskirnog” Hajduka u samoj završnici susreta. Borbeni dojam možda može sakriti određene stvari u igri ali bodovni količnik otkriva istinu o nastupu Hajduka u nastavku sezone. Najvažnije je da je to prvi bod sa gostovanja u drugom dijelu a da će momčad do slijedećeg susreta se ojačati povratcima Sušića i Jeffersona a i Vlašić bih mogao bit fit.