Dan kada sam plaka’ a Hajduk ispa’ od HSV-a!

Nikad neću zaboraviti taj dan. Dan u kojem sam plaka’ a bija sam dite od 11 godina. “Petaš” kojeg ćaća nije htio voditi na “plac#” a stvar je spasio barba Krešo (muž od ćaćine sestre) kojem to nikad nisam zaboravio. U mojim očima od tog dana uvik mi je bija idol. Inače barba Krešo je radija u Bobisa i uvik je ima kartu viška za “moje” ali ćaći ka pretplatniku sa zapada to nije tribalo pa je usrećio mene. I tako smo nas tri ipak zajedno išli na plac.  Iz današnje perspektive tko bi rekao da je već prošlo 40 godina od tog dana na Poljudu kada je odigrana slobodno možemo reći najveća europska utakmica u povijesti. Barba Krešo i ćaća su odavno “partili”ali san sigur da negdi od gori bi potvrdili da je to bila najveća “paka” koju su oni gledali. To su kod mene u kući za stolom nebrojeno puta ponovili, bilo da se radilo o jematvi, Svetom Martinu ili nekom drugom blagdanu ili svecu kada se obitelj okupljala za trpezom. Bili su to sveti dani…..

Možda ćete vi dragi moji čitatelji iz svojih udobnih mjesta opterećeni ovim virusom reći da su odigrali bijeli puno ”povijesnih” utakmica, no meni nijedna se nije ostavila ovakvi životni timbar.  Taj uzvrat protiv HSV-a, odigran pred više od 50.000 gledatelja na današnji dan 1980. godine na Poljudu u kojem smo “lovali” minus od jednog gola iz prve utakmice meni je bija neponovljiv. Možda baš zato što smo ispali pa nije bija sritan. Možda nesretniji od mene bija je naš današnji šef škole baluna Akademije „Luka Kaliterna” Boro Primorac eto kojeg sam upozna tek ka novinar u Poljudu. Te njegove dvi, tri pegule nisu nam dale da se osladimo europskim nastavkom natjecanja. Sićan se svakog detalja primljenog gola od stative i šanse Bore Primorca te izjednačenja Zlatka Vujovića. Tuge nakon promašenog penala i novog vodstva HSV-a. Onda je Đorđević poravnao i imao još jednu šansu a iza njega i Primorac da bi pet minuta do kraja baš Primorac donio prednost. A to nam je malo bilo. Toliko malo da san do kuće neutješno plaka. Ćaća se “tresa” zadnjih minuta nakon naših 3:2. Nije to nikad htio komentirati iako mu je jedan čovik govorio na tribini “Mirko vidi te umrit ćeš”. Po završetku ja sam plaka a ćaća i barba Krešo su me tješili ali nije pomagalo. I ka’ što sam vam rekao u uvodu, tu utakmicu nikad nisam zaboravio. Ni Ivićev trk u zadnjoj minuti prema Maričiću koji je izvodio korner na jugozapadu, a on loše ubacija.

Akter tog susreta Damir Maričić mi je rekao: Želio sam što prije izvesti. Ivić mi je dotrčao do mene i tepao : Hajde Maki dušo pogodi prvu stativu. Radili smo taj prekid prenosom prema Bori Primorcu. Nismo uspjeli …

Nazvali smo Ivana Gudelja sudionika te utakmice:  Igrala se tri dana prije prve utakmice s Hamburgom. U Osijeku je bilo 0:0. Bio sam najbolji od bijelih s tek 19 godina, a nisam trebao igrati. Bilo je izostanaka….Đorđević, Rožić, a Ivić mene na zadnjem treningu ne stavi u prvu momčad nego Jurička. Sve sam ih “poija” na tom treningu…  Posli njega požalio sam se kapetanu Šuri (Ivica Šurjak) on mi je reka da budem blizu trenera, da će mi on sigurno nešto reći . Išlo smo zrakoplovom iz Splita za Beograd pa autobusom za Osijek. Na aerodrom prilazi mi trener Ivić i kaže: ” Cilu noć sam razmišlja o tebi da mi ti moraš igrati. Ono kako si igra na treningu u petak to mi treba”. Ta moja velika želja za igrom me natjerala “u napast” pa sam i pred HSV brinuo hoću li biti u sastavu,  pa sam stalno šetao oko Tomislava Ivića po hotelu, s nadom mi se on obrati i da mi radni zadatak. Kada me pozvao i rekao da ću igrati u početnoj postavi i u svim prekidima čuvati našeg  Iku Buljana nitko n ije bio sretniji od mene. To daje emociju i strast. Žao mi jer što nismo postali prvaci Europe. Imali smo kvalitetu i vjerujem da smo tad bili spremni za velike stvari. Šteta što nismo prošli HSV.

Bila je to momčad Tomislava Ivića koja je odigrala taj susret a znala se napamet: Pudar, Primorac, Krstičević, Čop (od 61’Šalov) , Zo.Vujović, Rožić, Zl.Vujović, Mužinić, Gudelj (od 61′ Maričić), Đorđević i Šurjak. A na kontra strani Iko Buljan i trener Branko Zebec. Sve majstor do majstora….

Što vam reći za kraj. Danas moji sinovi, imaju moje godine kad sam to gleda i želio bi da oni osjete tu strast. I ona te nikad ne pušta…..

By | 2020-03-31T16:54:51+00:00 19.03. 2020.|dalmatinski-balun|0 Comments

About the Author:

Leave A Comment