Nakon derbi utakmice Hajduk – Dinamo kolega novinar me upitao što mislim o utakmici odgovorio sam mu – ništa. Na moju žalost a vjerujem i vašu u derbiju osim atmosfere punog Poljuda nismo vidjeli doslovno ništa. Bio je to derbi „prazne puške“ u kojem momčad Valdasa Dambrauskasa nije bila u ozbiljnoj situaciji za postići pogodak i to nas ne čini sretnima, dok je Dinamo došao po željeni bod i s njim ide zadovoljan kući. Dinamo je na otvaranju utakmice pokazao da će se zadovoljiti utješnom nagradom te je stao u čvrst obrambeni blok a i u njemu je imao više posjeda lopte a ključno mu je bilo da Livaković ima što manje posla a da eventualno Oršić ili Petković pobjegnu te sa svojom individualnom kvalitetom dođu do pogotka. To su i mogli, jer je jedan jedini ozbiljni šut momčadi Željka Kopića bio baš od strane spomenutog Oršića, a on je odsjeo na stativi Kalinićevih vrata. Iako će treneri lamentirati o željenoj napadačkoj igri, dojam o besposlenosti vratara je ključan. Ako ćemo nekoga pohvaliti kod bijelih to je sigurno Dino Mikanović koji je naš najbolji pojedinac, uz bok njemu su bili borbeni Melnjak i sigurni vratar Kalinić. Ostatak momčadi po našem mišljenju nije bio na željenoj razini da bi se ova utakmica dobila. Hajdukove šanse nisu postojale ako izuzmemo jednu rezano loptu Livaje kojom je pokušao iznenaditi Livakovića. Sve u svemu premalo da bi se došlo do pobjede da navijače bacimo u ekstazu. I za kraj nešto dobro. O sucu ove utakmice se neće pričati jer je Osječanin Dario Bel dobro odradio istu te je uspješno priveo kraju. Znam da ćemo reći da je mogla biti koja minuta naknade više. Istina ali i to da je dojam da pogodak ne bih pao do Uskrsa ma koliko trajala ova današnja utakmica. Više sreće drugi put a meni je, za kraj ovog teksta žao ovog divnog navijačkog puka koji je hodočastio na Poljud i uz prekrasnu koreografiju i pjesmu nije vidio ozbiljnu šansu a kamoli pobjedu svoje momčadi.